U prijatnoj atmosferi sela Drinjača, okruženi lijepom prirodom, sa „panoramom koja nikad ne dosadi“, žive Danica i Jugoslav Gavrić. Igrom slučaja istovremeno su ispunili uslove za penziju i iz grada došli da žive u Drinjaču. Ona piše pjesme, aforizme, sakuplja satove, a on stare automobile. U braku su 41 godinu i zajednička im je i ljubav prema ljudima, nesebično gostoprimstvo i velika ljubav prema životinjama.
Dana i Jugoslav
- Mene ne zovu ni tetka ni Danica, niti bilo kako drugačije osim Dana. Za sve sam Dana – ovako je počela svoju priču ljubazna domaćica i dodala – rodom sam iz Like i poslije završene Gimnazije radila sam godinu dana kao nastavnica u jednom selu, a drugu školsku godinu započela u Pećanima, rodnom selu Jovanke Broz, ali sam dobila poziv za Višu vojnu školu u Beogradu gdje sam i otišla. Za mene je to bilo lijepo školovanje, jedno saznanje mnogo čega, jer sam došla sa sela i tada nismo imali ni radio ni novine, niti druge izvore spoznaja gdje bih mogla da se edukujem. U tom periodu, 1964. godine upoznala sam i mog budućeg muža koji je tada bio u Vojsci u školi rezervnih vojnih oficira. Ja sam 1966. godine diplomirala, dobila sam čin potporučnika i radila na VMA, a kad sam stigla u Zvornik imala sam čin kapetana prve klase – priča Dana.
U priču se povremeno uključivao i Jugoslav koji je dobacio da je i on kapetan prve klase tako da su bili isti po rangu.
A Dana nastavlja svoju priču i kaže da je presudna bila ljubav što je došla iz Beograda u Zvornik.
Omiljena terasa porodice Gavrić
- U Beogradu sam imala divne uslove, bila sam mlada, sa uživanjem sam radila moj posao, svi su me voleli i družili smo se puno, ali ja sam 1973. godine odabrala da se udam i dođem u Zvornik– priča Dana.
Radni vijek je, kao i njen suprug provela u zdravstvu, ona je radila kao laborant u Medicinskom centru, a on kao ljekar, specijalista medicine rada. Imali su stan u Zvorniku, ali su svaki dan dolazili u Drinjaču gdje je Jugoslav rođen i gdje od penzionisanja stalno žive.
- Ne kajem se i sad bih svima dala poruku, ko god može neka se vrati na selo, selo je produžetak života. U njemu će i mladi i stari naći nešto za sebe. Ja sam već ostarila, ali i kao mlađa isto sam mislila. U grad je lijepo otići i vratiti se, ali ko god ima uslove nek se vrati na selo, to je život. U gradu se ne zna kad je koje godišnje doba, a u selu se vidi svaka promjena. Eto, ja jutros pogledah, a moja magnolija cvjeta, procvjetala je i ševtelija, sad će i travica, svugdje se vidi život – oduševljena je Dana.
Satovi i slika donesena iz Gvineje
Po završetku rata Dana je osjetila da više ne može da radi i otišla je u penziju 1995. godine.
Jugoslav napominje da su igrom slučaja oboje ispunili uslove istovremeno, on maksimalnih 40, ona 35 godina staža, a imali su i godine starosti, tako da su istovremeno penzionisani.
„Nakon odlaska u penziju, više se nije putovalo kao nekada i u meni se pobudila želja da pišem. To sam počela još u gimnaziji i pomislila sam zašto ne bih pisala ponovo. Ovdje smo imali komšiju novinara, sada pokojnog Milana Jovanovića i on mi je stalno govorio zašto ne počnem da pišem. Tako mi je dao jednu obavezu, a ovo je i jedno sjećanje na našeg Milana. Drugaricu u Ljubljani mi je poslala pjesmu koju sam napisala dok sam bila u školi na VMA, pa se i ta pjesma našla u mojoj knjizi poezije „Kamen na kamenu“.
Dana i Jugoslav sa prijateljem Radoslavom Perićem
Daninu knjigu „Kamen na kamenu“ zvornička „Prosvjeta“ proglasila je knjigom 2013. godine, a ona dodaje da se iznenadila, ali i obradovala i da joj je to dalo volju da i dalje piše.
„To je moja prva knjiga, u njoj imam ljubavne pjesme, ali i rodoljubive, jer, što sam starija, više patim za rodnim krajem. Druga knjiga će biti aforizmi čija će promocija biti uskoro. Takođe, treba da dam da se štampa i knjiga „Poema rodnom kraju“, a imam spremljenu i svesku nove poezije.“
Za aforizme Dana kaže da joj „jednostavno naviru“, a Jugoslav dodaje da je on Danina inspiracija i kad su aforizmi u pitanju.
„Pisanje je moj hobi, jednostavno mi dođe inspiracija, naročito noću, zbog čega ponekad držim olovku i papir pored kreveta. Takođe i jesen mi je veliko nadahnuće, a zahvaljujem se i mužu, jer mi i on daje inspiraciju kad između nas dođe do malog „kvrc“ – priča Dana i kroz smijeh dodaje da ne želi da im se „ti kvrcovi“ dešavaju, ali da joj, u drugu ruku, to dobro dođe, jer odmah napiše pjesmu.
Satovi na svakom koraku
Drugi Danin hobi jesu satovi kojih ima preko 100 od kojih oko 50 ručnih, a preko 70 zidnih i stonih.
„Oduvijek sam željela da pravim fotografije, ali da fotografišem nešto što niko ne može da uhvati i rekla sam sebi da ću i to da probam dok sam živa. Volim i da vezem, a moram reći i da kao dijete nisam sakupljala salvete, a sad sam počela, ali ih dijelim djevojčicama. To je moje lično zadovoljstvo, kao što su i satovi. Jedan smo dobili na vjenčanju koji i danas radi, a onda je moj muž kupio sat, nakon čega sam ja počela da, gdje god da odemo, kupujem satove. Volim da sakupljam nešto, a kad sam išla u školu to su bile biljke presovane u herbarijum, i mislim da sam u tome bila najbolja“.
Suprug Jugoslav takođe voli starine i to stare automobile.
Satovi
„Supruga je izrazila želju ili manir da te stare stvari ne zapostavlja, to joj je zadovoljstvo. Mi smo bili zdravstveni radnici i liječili pacijente i mislim da svaki zdravstveni radnik osjeti zadovoljstvo kad se pacijent lijepo oporavi, kad mu pruži pomoć koja mu treba. E, moja asocijacija su stari satovi koje je ona kupovala i koji uglavnom nisu radili, ali bi zahvaljujući mom „čačkanju“ profunkcionisali. Drugim riječima, ona ih sakuplja, a ja ih popravljam i gdje god se okrenete, vidite samo satove. Ali, moja preokupacija su stari automobili, imam ih preko 15, uglavnom Renoe. Počeo sam 1963. godine od Pežoa 404 koji je bio u vrhu i ja sam imao sreću da sam tada mogao da kupim taj auto, a onda poslije Mercedes, Sitroen, Reno. Jako teško se odvajam od starih automobila i zato mi zauzimaju ovaj prostor oko kuća. Kad nađem neku starudiju ja je malo operem, očistim i popravim i kad vam taj mehanizam počne lijepo da funkcioniše, onda je to neko moje zadovoljstvo. Znam da popravljam automobile, jer je moja ljubav još dok sam bio u srednjoj školi bila mehanika, ali sam nekim drugim sticajem okolnosti upisao medicinu. U njoj mi je bila specijalnost medicina rada, a ta grana opet ima puno veze sa tehnikom, raznim mašinama i uslovima rada, to je bilo nešto što je mene interesovalo. Valjda odatle i ta veza. Inače, sve što sam radio, radio sam sa ljubavlju i zadovoljstvom, pa mi tako nije teško da uložim trud ni oko mehanike.“
Stari automobili u dvorištu porodice Gavrić
U domaćinstvu Gavrića, osim starina ima i puno životinja – oko 30 ovaca, jaganjci, krmače sa prasićima, ćurke, kokoši, morke, ali i mačke i psi.
„Ovo je veliko imanje, djedovina mog muža i mi ovdje imamo puno životinja kojim se uglavnom bavi moj muž. Zbog toga nikada nije dosadno, ali, na žalost, sela ostaju pusta, i kad čujem da se neko vratio, jako se obradujem. Ma, i ljubav je ovdje ljepša, nema kafića, a i ne trebaju im.“
Neke od životinja
Gavrići su možda najpoznatiji po svojoj gostoprimljivosti. Dana kaže da imaju puno, puno prijatelja i da je to bogatstvo.
„Družimo se, ovdje često napravimo sjedeljku, pjevamo, Jugoslav svira harmoniku. Na ovoj terasi jednom je bilo 20 žena iz sela, ja sam ih pozvala na kafu, volim da ih okupljam i to mi je mnogo drago. Imamo puno prijatelja koji nam dolaze i onda se ja radujem.“
Jugoslav dodaje da imaju prijatelje na svim kontinentima, a Dana priča i o nedavnim poznanstvima.
Sat u kuhinji
„Za vrijeme rata upoznala sam Šveđane kad su pravili ambulantu kod nas. Sa njihovim šefom Larsom smo i sada prijatelji, čujemo se svake nove godine, izmijenimo čestitke, a jednom je ovdje dolazio. Prošle jeseni sam sa prijateljicom Cicom čistila kuću i dvorište. Naišlo je dvoje mladih ljudi iz Francuske koji su stopirajući obišli cijeli svijet, ja sam ih pozvala na kafu, nekako smo se sporazumjevali i proveli smo noć sa njima, a kad su pošli sutradan plakali su. Imam prijateljicu u Strazburu i preko nje nekako komuniciramo. Prošlog ljeta dvije Ruskinje su stopirale, pitale su da li mogu ovdje spavati i ja sam rekla da mogu. Ujutro su nas nakon doručka izljubile i otišle dalje kroz Republiku Srpsku. Za Novu godinu dobili smo divnu čestitku od njih, a prije dva-tri mjeseca ponovo dobijamo pismo od njih u kojem su nas obavijestile da su u Beogradu.“
Vrata porodice Gavrić svima su otvorena i svi su dobrodošli. Dočekaće ih gostoprimljivi i ljubazni ljudi, puni uzajamnog poštovanja i ljubavi prema sredini u kojoj žive i u kojoj uživaju.
Dana sa dragom prijateljicom Cicom
Jugoslav poručuje da u Drinjači imaju divnu prirodu, rijeke Drinu i Drinjaču i jezero i dodaje da je to bogatstvo, ali da se to, na žalost, malo koristi. Kaže i da u grad ide onoliko često koliko ima potrebe, a to je uglavnom samo radi određenih nabavki.
I tako, godine za Danu i Jugoslava nisu prepreka da rade ono što vole i da uživaju na svojoj terasi na kojoj, kako rekoše, provode većinu vremena u toku godine.
Jugoslav nije imao ni jedan dan bolovanja za 40 godina radnog staža. Prije 1992. godine bio je načelnik Medicine rada, a Dana laborant, tokom rata bio je direktor Medicinskog centra i sa te funkcije je otišao u penziju. – Više smo nego zadovoljni penzionerskim danima, sada poslije toliko vremena kad se nađem ili sretnem sa nekim od mojih pacijenata ili prijatelja, uvijek kad ih pitam „a ,molim vas, kako se vi mene sjećate“, dobijem odgovor „po dobru, doktore“ i to mi je najveće zadovoljstvo“.