Ljudi pored nas: Satiričar Stanislav Tomić

Stanislav Tomić profesor filozofije, sociologije i demokratije i ljudskih prava u zvorničkom Srednjoškolskom centru „Petar Kočić“ široj javnosti poznat je kao satiričar. Da je uspješan u tome što radi dokaz je i Vibova nagrada koju Politika dodjeljuje satiričarima mlađim od 35 godina. Na svečanosti u Beogradu u petak 7. marta ove godine uručio mu je poznati humorista Dejan Pataković.

Na dodjeli Vibove nagrade lista Politika

Ovaj mladi čovjek uspješno se bavi i fotografijom, koju je na svoj način povezao sa aforizmima. U školi u kojoj radi pokretač je inicijativa od opšteg značaja. A, kad je riječ o ovom intervjuu, treba napomenuti da Stanislava ne možemo svrstati u prosječnog sagovornika, jer nerijetko odgovara u aforizmima.

Tako je i na pitanja koja mu je postavio ZD odgovarao u svom stilu.

ZD: Biografija ili Životna priča

Tomić : Rođen sam 9. jula 1986. godine u Tuzli, dok je još koza koju su svi muzli bila živa. Ispostavlja se da su i moji protesti počeli u Tuzli. Ljudi danas protestuju zbog stomaka, a ja sam tada protestovao u stomaku, tražeći svoja prava, a prije svega pravo na život. Bio sam zatočenik politike postojanja i morali su me pustiti da izađem na slobodu. Ja sam zapravo jedan od preteča protesta u Tuzli.

Pretekao sam u Zvornik. Odrastao sam na obali Heraklitovog fragmenta. Osnovnu i srednju školu sam završio u Zvo(r)niku. To pouzdano znam jer se dobro sjećam da je svaki čas nešto zvonilo. Onda sam slučajno upisao Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Kažem slučajno, jer sam u tadašnje Srpsko Sarajevo krenuo s namjerom da upišem Elektrotehnički fakultet. Život mi je tako postao transformator kome je jedan kalem elektrotehnika, a drugi filosofija, a moja struja od prolaska kroz njega više nije bila jednosmjerna. Postala je naizmjenična. Takva se uz manje gubitaka prenosi na papir. Postao sam tako provodnik jedne struje koja tada možda i nije bila toliko jaka, pa je nisam bio ni svjestan. Ali kako je, po Omovom zakonu, otpor bivao sve  manji, to je struja bila veća.

Uručivanje nagrade Satirično pero u Bijeljini

Ja i dan danas vjerujem da je u životu, u nekom smislu, bolje biti provodnik nego izolator. No presudna je, po svemu sudeći, bila raskrsnica u Ljubogošti. Postoji, inače, Donja i Gornja Ljubogošta, baš kao gornji i donji dom parlamenta koji donosi životnu odluku. Ako ta odluka mora da bude zakon, neka to bude Omov zakon, ali ne u državi fizike, već metafizike. I ako neko opet bude pitao, kakve veze ima elektrotehnika sa filosofijom, ja ću odgovoriti: Zar mislite da se učenja od prije dvije  i po hiljade godina mogu bez dalekovoda prenijeti do nas? I smisao kao i struja ima svoje vodove i dalekovode. Sve oko čovjeka se može napajati strujom, ali sam čovjek se mora napajati smislom. Bez toga se gasi zauvijek.

Prvi nastup na Satira-festu u Beogradu

Zbog studenata koji ganjaju prosjek, studije prolaze brzo. Bježe tako reći. Ali ja nisam ganjao prosjek. Prosjek je ganjao mene. Šalu na stranu, bile su to četiri godine kao četiri strane svijeta. Zato su prošle dok sam se okrenuo. U međuvremenu su ukinuli služenje vojnog roka, pa mi je ostalo jedino da služim ispitni rok i umjesto otadžbine branim diplomski rad. Kad sam završio srednju školu napisao sam: „Da sam znao da ostavljam prošlosti najljepši dio životnog kolača, sporije bih hodao, ne bih glumio trkača.“

Isto to sam kao refren ponovio i kad sam završio fakultet. Sa 22 godine, zvanjem profesora i novim indeksom sa tek upisanih postdiplomskih studija, vratio sam se ponovo u okrilje svoje porodice. Godinu dana kasnije počeo sam da radim u Gimnaziji i srednjoj stručnoj školi „Petar Kočić“ Zvornik, gdje predajem i danas.

ZD: Od kada pišeš aforizme?

Tomić: Aforizme sam počeo ozbiljnije da pišem kao student. Imao sam prije toga svega nekoliko zapisanih aforizama, koje sam više doživljavao kao materijal za dalju razradu, ili uključivanje u neke veće cjeline, nego kao same aforizme. Počeo sam, naime, da bilježim svoje misli u trenutku kad mi padnu na pamet, jer sam prije toga ostavljao to za kasnije, vjerujući naivno da ću se toga sjetiti, da ću prizvati te misli i da će mi one ponovo doći kada mi budu trebale. Naravno, one se nikad ponovo ne vrate. Jer misli su nekad kao prilike. Ne treba ih propuštati. Kasnije sam, kad sam svoje misli već počeo da oblikujem u fragmente i aforizme, nadahnut baš tim iskustvom, napisao: „Na putevima razuma postoje stanice. Misli putuju i svraćaju. Ako iz voza misli ne iskrcamo na stanici putnike koji stoje na vratima i čekaju da izađu, misao prođe i ode dalje, često u nepovrat, i ko zna da li će nam ikad ponovo doći.“

Nastup na Međunarodnom festivalu u Bijeljini

U tom studentskom periodu napisao sam aforizme od kojih će se jedan broj njih naći u mojoj prvoj knjizi, a neki, po izboru recenzenta, čak i u ovoj drugoj, novoj knjizi. Što me i te kako raduje, jer to znači da sam i prije 6 ili 7 godina pisao aforizme koji mogu danas da se uvrste u jednu ozbiljnu knjigu.

Moji prvi aforizmi su:

Današnje porodice se sve više bave filosofijom,
jer se često čuje suštinsko filosofsko pitanje: Šta jest’? 

Mi smo najlošiji učenici istorije u istoriji.

Ili je vrijeme stalo, ili je sat pokvaren.
Ma vrijeme se pokvarilo, sat je švajcarski!

Da bi sišao sa uma treba prvo da se na njega popneš.

Ko nema sreće u kocki ima u drugim geometrijskim figurama.

Istorija je Drina koja teče unazad.

Budala pamti, pametan piše, a najpametniji prepisiju.

Iz dana u dan neke očeve riječi rastu, hraneći se zalogajima  vremena.

Nije nam loše u trbuhu kita u koga smo nekako dospjeli i živimo u njemu, ali šta ćemo kad počne varenje.

. . .

Aforizme u tom početnom periodu sabirao sam u tri poglavlja kojima sam dao nazive: Ćelavi jezik, Oči slijepe ulice i Ogledala u tami.

ZD: Kako si krenuo sa pisanjem?

Tomić: Kad govorim o tome kako sam uopšte počeo da se bavim pisanjem, moram spomenuti čovjeka koji je možda presudno uticao na moj razvoj u tom pravcu, a to je Miloš Varda, odličan pedagog, profesor srpskog jezika i književnosti i glavni i odgovorni urednik školskog lista „Vidici“, za koji sam kao učenik pisao i bio urednik četiri godine.

Prije srednje škole se uopšte nisam isticao u pisanju. Profesor je pitao nas prvake, na jednom od prvih časova, ima li neko od nas da se bavi pisanjem, a ja sam se, pošto je to bio sami početak, računajući da nas profesor još ne zna i da to neće zapamtiti, našalio se i rekao da ja pišem, iako nisam imao napisano baš ništa što bih mogao priložiti.

Onda mi je profesor skoro na svakom narednom času tražio da mu donesem da pogleda to što pišem. Da se nekako izvučem iz nezgodne situacije u koju sam se zapleo, rekao sam mu jednom kako mu to neću donijeti, jer to što pišem ne valja ništa, i kako ću sve to pobacati.  A on mi je uz blagi osmjeh smireno rekao: „Nemoj samo da sve zapališ k’o Gogolj“. Mislim da je to jedna od rečenica koju ću pamtiti čitavog života.

Nastavio je i dalje da insistira da mu donesem svoje radove. I ja sam bio prinuđen da počnem da pišem, makar da bi ga uvjerio da to što pišem nema nikakvu vrijednost. Ali on je očito imao više strpljenja nego što sam ja računao. I tako je sve krenulo. U vremenu u kome živimo, kada se školi na sve načine pokušava oduzeti značaj u formiranju ličnosti, moja priča pokazuje upravo suprotno. Danas sam i sam prosvjetni radnik, ali nikad neću zaboraviti tog divnog čovjeka. Koristim ovu priliku da se zahvalim svom profesoru i da mu poručim: Profesore, nisam izgubio svoje Vidike. Samo sam ih proširio.

Kada danas pročitam nešto što sam pisao u tom periodu mogu možda da prepoznam neke začetke ili naznake koje su mi tada, naravno, bile nedostupne. Recimo, ako u školskim listu pročitam svoj putopis sa maturske ekskurzije, djeluje na nekim mjestima kao očigledno da ću se baviti pisanjem aforizama, premda to tada nisam mogao ni slutiti. Tu se, recimo, mogu pronaći ovakve rečenice: „Od samog početka vodič nas je toliko davio pričom da sam imao osjećaj da je bila nijema.“ U završnom tekstu koji sam u ime svog odjeljenja kao maturant napisao za školske novine, stoji: „Vrijeme… vrijeme nas je pregazilo, a da toga nismo ni svjesni. Vrijeme leti, ima krila, vrijeme je zvijer čije kandže neće biti pošteđen nijedan čovjek.“ Budući da tada nisam znao čime ću se baviti u životu, još zanimljivija može biti ova rečenica: „Tek sad mi se izgradilo lično filozofsko mišljenje o školi, u trenucima kad je napuštam. Škola je sila koja privlači, reći ću simbolično, 39 učenika na jedno mjesto. Ono što dovodi tih 39 mladih ljudi na jedno mjesto jeste škola. Kad prestane djelovanje te sile, koja kao magnet sitne metalne dijelove, sve nas privlači, sve se raspe, raziđe, jer svako odlazi svojim životnim putem.“

Uručivanje Vibove nagrade – Dejan Pataković

Kada sam počeo da studiram, zapostavio sam svoja dotadašnja interesovanja, crtanje i fotografiju s jedne strane i pisanje sa druge. Ali bavljenje filosofijom ne samo da nije ugušilo moje prethodne afinitete, već ih je, kako će se kasnije pokazati, još više razvilo, i ja ću se u drugoj polovini svojih studija polako vratiti pisanju, a potom i fotografiji.

Ilistrujući prve serije napisanih aforizama svojim fotografijama, napravio sam leguru koju ću nekoliko godina kasnije nazvati fotosofija. Desilo mi se onda, povrh svega, nešto slično, kao i u srednjoj školi. Često sam pomišljao zbog toga da je život krug, jer su mi se neke stvari vraćale samo u drugom obliku. Profesor Ivan Kolarić je na predavanjima govorio kako se srpska filosofija nalazi u narodnim izrekama i u aforizmima, te da je zapravo to jedina živa filosofija kod nas i da preko tih formi filosofija treba da uđe u život ljudi.

Prizorište u Domu omladine

Ja sam mu na sledećim predavanjima donio da pogleda svega nekoliko svojih aforizama koje sam do tada napisao, čisto da vidim kako će ih prokomentarisati. Bio je prijatno iznenađen, iako je već čitao neke moje eseje. Poklonio mi je poslije toga knjige narodnih izreka, rječnik žargona i zbirku haiku poezije, smatrajući da mi to može poslužiti kao početna građa, i da obavezno nastavim da pišem. Poslao mi je aforizme najvećih srpskih aforističara. Danas mi je to jako zanimljivo kad pogledam, jer većinu njih, čije mi je aforizme poslao, danas poznajem lično.

ZD: Koliko je teško pisati aforizme?

Tomić : Pisanje aforizama ima svoju težinu, a ona se mjeri činjenicom da imate svega jednu ili dvije rečenice da pogodite suštinu. To je mnogo manje hitaca u odnosu na druge književne forme. I odmah se vidi jeste li pogodili ili niste. Ili je aforizam uspio ili nije.

Otvaranje izložbe fotografija PRIZORIŠTE

Nema popravnog u vidu novih rečenica. Nema dodatnih pojašnjenja. Dobre aforizme, zaista, ne može pisati svako. Pisanje aforizma je baš kako kaže naziv moje nove knjige „hvatanje misli“. Sve je stvar u tome koliko je ko vješt da uhvati misao koja mu dođe. I kad uhvatite misao to opet nije sve, morate je oblikovati i dati joj originalnu formu. Mišljenje naprosto mora da vas služi. Šta je onda za mene aforizam? „Aforizam je bakšiš za mišljenje koje me služi.“

ZD: Odakle inspiracija?

Tomić : I na to pitanje mogu odgovoriti aforizmom: „Inspiracija za rad je svuda oko nas, ali nije u nama.“ Odakle inspiracija to treba da pitate trenutak. Jer inspiracija je supruga trenutka. Mi samo možemo da kumujemo tom braku. Kažemo da inspiracija dolazi sama od sebe, a to bi onda moglo da znači da je ona u sebi samoj. Tamo treba i da je tražimo. Odgovarajući na pitanja koja mi postavljate, ja sam već napisao nekoliko novih aforizama. Meni se zapravo samo čini da dijete u meni ima potrebu da se igra, a riječi su jedino što ja mogu da mu priuštim. I ono se igra riječima, njihovim oblikom i smislom.  Zaboga ne može po meni voziti biciklo.

ZD: Koliko si napisao aforizama?

Tomić : Nikad to nisam brojao, jer iz toga ne crpim smisao, ali mislim da u ovom trenutku, po nekoj procjeni, imam preko pet hiljada napisanih aforizama. Naravno, nisu svi za objavljivanje, već samo oni najbolji. Sve to valja iscjediti kao narandžu, da bi se dobio dobar sok. Kvantitet i kvalitet jednostavno nemaju isti format da bi se poklopili. Još kao djeca na likovnom možemo naučiti da nam ne treba uvijek čitav papir, zato makazama iskružujemo samo najvrijedniji oblik na njemu. Trudio sam se da to imam na umu i svojoj prvoj knjizi aforizama, „Zlo, naopako i obrnuto“, ali i drugoj, „Hvatanje misli“, koja je spremna i uskoro treba da je štampam, čim za tu rabotu pronađem sredstva, što danas svakako nije jednostavno.

ZD: Za takav rad stigle su i nagrade. Jesi li očekivao takav uspjeh?

Tomić : Odgovoriću ovaj put kratko, svojim aforizmom: „Očekivanje je ukrasni papir razočarenja. Zato sa svakim darom treba biti oprezan.“

Od nagrada bih izdvojio prvo mjesto po izboru autora na konkursu za kratku priču Srpskog kulturnog foruma u Beču. Zatim, nagrade sa festivala u Banja Luci, Satirično pero – za najbolji aforizam na Međunarodnom festivalu u Bijeljini i, naravno, nedavno dobijena Vibova nagrada kao najprestižnije priznanje koje sam dobio do sada.

Vibovu nagradu dodjeljuje list Politika u znak sjećanja na Vladimira Bulatovića Viba, novinara Politike, glavnog urednika Politikinog zabavnika i jednog od najvećih srpskih satiričara. Dodjeljuje se za doprinos srpskoj satiri, autorima mlađim od 35 godina. Žiri za dodjelu Vibove nagrade sam bira kandidate na osnovu njihovog rada i donosi odluku kome će ta nagrada pripasti. Ove godine su jednoglasno izabrali mene da budem nosilac ove, zaista, prestižne nagrade. Članovi žirija su bili poznati humorista Dejan Pataković, Dragutin Minić Karlo – urednik „Satirikona“ u Politici, Petar Mićković – urednik vikend izdanja Politike. Zatim, Aleksandar Čotrić – jedan od naših najvećih satiričara i Vladimir Dramićanin – prošlogodišnji dobitnik Vibove nagrade. Povelju, plaketu i novčani iznos primio sam 7. marta, uoči dana rođenja Vladimira Bulatovića Viba, u zgradi Politike, od predsjednika žirija Dejana Patakovića i člana žirija Petra Mićkovića. Što se tiče mojih očekivanja, ja samo mogu ponoviti svoj aforizam o očekivanju, mislim da je u njemu sve rečeno po tom pitanju. Možda bi najbolje bilo da vam prepričam svoje obraćanje prilikom dodjele:

Vladimir Bulatović Vib je rekao: „Kad je satira spuštena na pola koplja, to je znak da je sloboda umrla.“ Ali mi danas ne prisustvujemo sahrani slobode, već rođendanu njene ćerke satire. A kako znamo da je satiri baš danas rođendan? Ne po tome što je to danas umjesto sutra, a mi živimo od danas do sutra. Danas stvarno satira slavi rođendan. Znamo, jer duvamo u svjećice, a gasi nam se torta. Sloboda i satira su ženskog roda. Zato je Vib rođen 8. marta. On je ovim damama najbolji praznični poklon.

Festival u Banja Luci 2013.

S pravom se možemo pitati zašto sam baš ja dobio Vibovu nagradu. Zaboga, nisam  jedini koji piše aforizme. Žiri je dao svoje obrazloženje, a ja tim povodom jedino što mogu jeste da vam ispričam sledeće. Naime, jutros me je probudio Budilnik. Trebalo je rano da krenem za Beograd. Prethodno sam morao da zamjenim marke u dinare. To sam uradio u Menjačnici ideala. Onda je nastalo Veliko spremanje za ovaj događaj. Došao sam ovdje i vratiću se, to će biti Korak nazad. U tom povratku razmišljaću o piscu čija su djela Budilnik, Menjačnica ideala, Veliko spremanje i Korak nazad. Ponio sam njegov znak i razmišljaću do kraja života Šta je pisac hteo da kaže?

ZD: Gdje su se sve tvoji aforizmi mogli čuti, odnosno koliko si poznat?

Tomić : To ne mogu pouzdano znati. Mogu samo reći gdje sam do sada u više navrata nastupao, pa možemo jedino pretpostaviti da je tamo neko za mene čuo. Nastupao sam u više navrata na festivalima u Bijeljini, Banja Luci, na Satirafestu i Festivalu za djecu u Sava centru u Beogradu i jednom u Rumuniji, tačnije u Temišvaru, takođe na međunarodnom festivalu, gdje sam bio jedan od predstavnika aforističara iz Bosne i Hercegovine. Sa nastupima na televiziji mogućnost da je neko čuo za mene se svakako povećava.

Sa profesorom Dragom Galićem (Izložba Fotosofija)

ZD: Pored aforizama, šta si još napisao do sada?

Tomić : Iza mene je više objavljenih eseja, recenzija i različitih tekstova, nekoliko pjesama, kratkih priča i jedna knjiga aforizama.

ZD: Gdje objavljuješ aforizme?

Aforizme objavljujem u Večernjim novostima, Politici, Etni, Nosorogu i drugim medijima. Zastupljen sam u antologiji balkanskog aforizma, antologiji aforizama o sportu, antologiji srpskog aforizma za djecu – koju njen autor često naziva od Zmaja od Stanislava, jer sam u njoj zastupljen kao najmlađi autor – zatim u drugim zbornicima aforizama objaljenim na ovim prostorima.

ZD: Pored pisanja aforizama, baviš se i fotografijom i do sada si imao i nekoliko izložbi. Kakav je odnos prema fotografiji?

Tomić : Fotografijom sam počeo da se bavim još u srednjoj školi, a ljubav prema fotografiji proizašla je iz moje ljubavi prema crtanju, koju sam imao od kad znam za sebe. I kao što mnogi nisu mogli da razumiju zašto pišem za školski list, kad za to ne dobijam nikakav novac, čudili su se i zašto trošim novac na fotografije na kojima nema nikoga, budući da je moje početno interesovanje u fotografiji bila uglavnom priroda. Za njih je to bilo samo trošenje filma, a za mene film o trošenju.

Sa Jovom Nikolićem

Na maturskoj ekskurziji su mi ukrali fotoaparat i budući da nisam ni pomišljao da tražim od  roditelja da mi u tom vremenu kupe drugi fotoaparat, stao sam sa fotografijom. Nisam mogao da prebolim ne fotoaparat, već slike koje su mi na njemu ostale. Onda su došle studije i sve je to nekako potisnuto u drugi plan.

Radio sam preko ljeta u jednom magacinu i skupljao novac da bi sebi kupio novi telefon. Uspio sam nekako poslije pola godine da kupim telefon koji sam nauimo i dao za njega svu svoju ušteđevinu koju sam imao. Ali taj telefon je imao kameru sa 2 megapiksela, što je bilo sasvim dovoljno da me ponovo vrati u svijet fotografije. Tehnika po meni ne treba da bude ograničavajući faktor umjetničkog izraza. To se moglo vidjeti na mojoj prvoj izložbi koja se zvala „Prizorište“ – kopče apstrakcije i života na haljini umjetnosti, koju sam u aprilu 2010. godine predstavio u „Narodnoj biblioteci i muzejskoj zbirci“, jer većina fotografija sa te izložbe bila napravljena upravo tim telefonom.

Nastup u Sava centru 11. 5. 2013.

Bila je to možda prva izložba umjetničkih fotografija u Zvorniku poslije dugo godina. Ljudima su bili neobični nazivi fotografija koji su bili aforistični. Tada je rijetko ko znao da pišem aforizme i da ja tim naslovima vraćam dug fotografijama, jer sam fotografijama ilustrovao svoje prve serije aforizama, pa je red bio da i svoju prvu izložbu fotografija ilustrujem nekom aforistikom. Ja, inače, uživam u davanju imena fotografijama, jednako koliko uživam u njenom stvaranju. Za mene je to opet igra. Sad se ono dijete u meni igra sa fotografijama i njihovim imenima.

Sledeće godine sam napravio izložbu scenskih fotografija „Svici u očima“, prikazujući mlade ljude koji se bave pozitivnim stvarima, videći ih kao svice koji svjetle u društvenom mraku. Tu cjelokupnu postavku sam poklonio Domu omladine. Onda sam napravio pauzu od dvije godine i konačno prošle godine ponovo priredio izložbu pod nazivom „Fotosofija“ – svjetlopisanje mudrosti. Ovdje moram pomenuti profesora Dragu Galića koji je nesumnjivo proširio moje Vidike u polju likovne umjetnosti. Ove godine me nagovara da uradim nešto vrlo neobično i mislim da ću ga poslušati.

ZD: Nešto o aktivnostima i inicijativama u školi gdje si profesor

Tomić : Prošle godine sam sa svojim učenicima pokrenuo inicijativu za podizanje zajedničkog spomenika Marku Markoviću i Ivi Andriću. Jako dobra i pozitivna priča, i ja moram naglasiti da je ona potekla baš iz škole, ona je praktični plod nastave.

Omaž Marku Markoviću učenika IV-2 zvorničke gimnazije

To je svakako, između ostalog, jedan od mojih doprinosa afirmaciji ustanove u kojoj radim. Dobro se sjećam kad sam sa učenicima tim povodom bio na sastanku kod načelnika, rekao nam je da smo mi možda prvi koji tu ne dolaze da traže nešto za sebe, već za zajednicu u kojoj žive. Ta inicijativa je naišla na opšte odobravanje javnosti. Rezultat toga je donošenje odluka da se izgradi spomenik. Mi smo našli i vajara koji je odredio lokaciju, napravio idejno rješenje i sad čekamo da Opština stvori uslove da se to konačno sprovede u djelo.

Dio postavke PRIZORIŠTA

Moram reći da smo mi sa lokalnim vlastima po ovom pitanju imali dobru saradnju i ja sam optimista, premda sam svjestan da moramo biti strpljivi. Ali ću ipak iskoristiti ovu priliku da ih podsjetim na priču o spomeniku koji će, vjerujem, promjeniti izgled ovog grada.

Drago mi je zbog mojih učenika, tih mladih ljudi koji su u svemu tome učestvovali i koji usled vladajućeg osjećaja beznadežnosti, ipak, imati osjećaj da nešto mogu da urade u društvu. Mislim da je to najvrijednije od svega.

A oni će se, ma gdje bili, uvijek lijepo osjećati kada dođu u Zvornik, prođu ulicom i vide nešto što tu stoji njihovom zaslugom. Na kraju krajeva, i Srednjoškolski centar „Petar Kočić“ može slobodno da se ponosi time kao najboljim mogućim dokazom djelovanja jedne ustanove izvan sopstvenih okvira i paradigmom društveno korisnog rada. I ove godine će, nadam se, biti nekih akcija koje ću pokrenuti sa učenicima i već se radi na tome. Ali o tome bih volio da razgovarate sa mojim učenicima, kad za to dođe vrijeme.

ZD: Kad govoriš o svom dosadašnjem životnom putu, šta voliš da istakneš?

Tomić : Prvi put sam nastupio na jednom Međunarodnom festivalu 9. aprila 2010. godine u Bijeljini. A ja živim u ulici 9. aprila. Moram vam priznati da sam nepopravljivo zaljubljen u slučajnosti. Kada sam bio srednjoškolac na času Demokratije i ljudskih prava svako je crtao svoj grb. Ja sam tada u jednom polju tog grba nacrtao dnevnik i rekao da bih volio da budem profesor. Šest godina kasnije ja sam postao profesor i to baš Demokratije i ljudskih prava.

I na kraju Stanislav je nametnuo i pitanje „Kako vidiš Zvornik?“ Evo odgovora i, naravno, slike:

Tomić: Jednom me je neko dok sam studirao sreo i pitao kako je u Zvorniku, a ja sam odgovorio: „Drina teče, Zvornik stoji“. Ako pogledamo Zvornik sa Mlađevca vidimo da on liči na trudnu ženu, ili pak čovjeka sa pivskim stomakom. Za šta ćemo se mi odlučiti, zavisi u mnogome od nas samih i od našeg sistema vrijednosti. Da li ćemo odlazak iz Zvornika shvatiti kao rođenje ili ćemo, pak, od prekomjernog ulivanja nade napraviti pivski stomak. U jedno sam gotovo siguran, ovom gradu nedostaje ljubavi onih koji u njemu žive. Nadam se da će ultrazvuk pokazati da Zvornik nosi ljubav koja mu nedostaje da bi bio srećan.