Drago Gajić je Zvorničanin koga rijetko ko od sugrađana ne zna, bilo kao diplomiranog ekonomistu, bilo kao novinara, ali prije svega kao velikog i dobrog čovjeka koji ne umije da uvrijedi, niti da se naljuti, koji voli ljude i druženje i koji je uvijek spreman da pomogne. Kako sam kaže, za Zvornik ga je vezala sudbina, jer je u njemu završio srednju školu, prvi put se zaljubio, upoznao sadašnju suprugu Slobodanku i poslom stalno bio vezan za Zvornik.
Gajić je čovjek koga u životu ne vodi materijalna korist, pa se tako i novinarstvom bavi iz ljubavi i želje da predstavi svoju opštinu i njene ljude kroz medije za koje je radio ili radi. U prilog tome govori i podatak da nerijetko troškovi koje napravi radeći kao novinar premaše ono što zaradi, pa od penzije „krpi“ tako nastale „rupe“.
Zbog svega toga i opština mu je odala priznanje dodijelivši mu 2012. godine opštinsko priznanje Srebrnu medalju „Stanko Nikolić“.
Evo šta o svojim počecima i svom radu kaže Drago:
„Sudbina je htjela da ne budem novinar po obrazovanju, ali sam postao u duši i to radim sa ljubavlju. Naime, u trećem razredu Osnovne škole u Kravici, iz radoznalosti i nemirnog duha, već tada, pošto smo u školi dobijali časopis “Male Novine” iz Gornjeg Milanovca, odlučim se da im napišem jednu pričicu i zamolim da me prime za saradnika. Na moju radost, poslije izvjesnog vremena oni objave moju priču i pošalju mi kovertu sa članskom kartom na kojoj je pisalo – Drago Gajić novinar- saradnik. Dobiti kovertu u selu te davne 1959. godine bilo je senzacija, a kad su moji školski drugari vidjeli da ja nešto držim u ruci, počeli su da mi otimaju tu legitimaciju. Ja vučem sebi, oni sebi i pocijepaju je. Od stida sam prestao da šaljem priloge i odložim moje novinarske početke sve do 1976. godine kada sam počeo raditi u preduzeću “Vihor” u Bratuncu.
Opet iz radoznalosti, a možda je sudbina tako htjela, pošaljem jedan tekst u “Oslobođenje” iz Sarajeva sa željom da postanem njihov saradanik. Sećam se da sam jedva čekao da svane 6. april te godine, da vidim na kiosku da li je objavljen moj tekst i na moju radost sam ga ugledao.Tako je zvanično počela moja karijera honorarnog novinara, koja evo traje skoro 38 godina“.
Drago priča da je za Radio Zvornik pripremao i vodio više od sto emisija o sportu. Na radio Osvitu je takođe vodio emisiju „Sve o sportu“ i uradio ih je 120.
Uređivao je i vodio emiije na Televiziji Zvornik “Sve o sportu”, a koje su išle uživo i trajale oko 45 minuta.
Sa radio Podrinjem iz Loznice sarađivao je deset godina, javljajući se iz Zvornika za emisiju “Sport-muzika-sport”.
Za list “SIM sport” iz Bijeljine pisao je duže vrijeme i od tog lista 2001. godine dobio priznanje kao najbolji sportski novinar u Podrinju, Majevici i Birču te godine.
U nabrajanju šta je i za koga sve radio i Drago je, više sam za sebe, konstatovao „uh, ima toga mnogo“.
„Radeći za TV Zvornik, moj najdraži i najznačajniji intervju sa sportistima bio je sa legendarnim fudbalerom nekadašnje Jugoslavije Dragoslavom Šekularcem, koga sam pitao da li je istina da je pedesetih godina prošlog vijeka sa najvećom tadašnjom novčanicom brisao cipele, kao i da je jedan igrač, čuvajući ga na terenu, kada je Šekularac prešao u publiku, krenuo za njim. Vječiti šeret je odgovorio „jesam, brisao sam, ali sam tu istu novčanicu vratio u džep.“
Drago prepričava i druge trenutke kojih se rado sjeća, pa tako i događaj kada su jedne godine on i kolega Vladan Božić koji je tada radio za Radio Osvit, prenosili iz Beograda utakmicu Kupa šampiona Partizan – Bajern.
„Zvali smo naše momke iz Zvornika koji su bili na tribinama na čuvenom Jugu, među kojima je bio i veliki Partizanovac Uroš Vukajlović. Kada su oni vidjeli da smo u loži za novinare, počeli su da skandiraju moje ime, a onda na moje zaprepašćenje, to su prihvatili svi na stadionu na Jugu i tako se čulo moje ime na tako važnom mjestu i važnoj utakmici.“
Drago dodaje da je, radeći priloge za Radio i TV Zvornik, znao često po kiši i snijegu, držeći novinarski blok na krilu i pomažući kamermanu, da priprema izvješataje sa utakmica po svim selima koja su imale fudbalske timove u raznim ligama.
„Sa ponosom čuvam CD sa utakmicom juniora KK „Drine“ i „Borca“ iz Banjaluke kada su Zvorničani te 1998. godine postali prvaci Republike Srpske, a u timu su igrali, sada popularni i u svijetu poznati košarkaši Marko Šćekić i Goran Ikonić, te Goran Kovačević-Tumbi i ostali. Komentarisao sam i utakmice FK „Drine“. Nakon utakmice otrčim u studio da puste prilog i sa zakašnjenjem od sat i po izgledalo je kao da je prenos uživo. Ovo je ponešto iz moje, moram reći bogate biografije, a moram reći i to da sam se i sam iznenadio koliko je toga bilo“.
A, očito, bilo je svega u ovih skoro četiri decenije Draginog novinarskog posla koji mu je donio mnoge lijepe trenutke, nezaboravna poznanstva, anegdote…
Dio svog rada, kao neprocjenjiv poklon gradu i opštini, sabrao je u knjizi na 400 strana “Sport u Zvorniku 1992. do 2007. godine” koja je promovisana prije tačno pet godina. Ovo veliko djelo uradio je, kako je rekao, „sa željom da ostanu tragovi sportskih događanja na ovom području, na jednom mjestu, među koricama i među policama, sa ostalim kulturnim blagom zemlje.“
On u Predgovoru svoje knjige kaže i ovo „razmišljajući o načinu na koji čovjek može pomoći narodu u kojem je ponikao, i barem djelimično mu se odužiti, jer mu je to obaveza, ja sam odabrao ovaj: da otrgnem od zaborava sportska događanja na području opštine Zvornik i šire, u periodu od 1997. godine do 2007. godine. Klicu istine najsigurnije je tražiti u zapisanom“.
Drago ne propušta da kaže da mu je uz novinarstvo druga ljubav šah.
„Dugo sam ga igrao i dostigao snagu prvokategornika. Šah mi je pomogao da upoznam mnoge poznate velemajstore. Dolaskom u Zvornik posvetio sam se obnovi rada Šah kluba “Drina” i danas sam sekretar kluba.“
BIOGRAFIJA
Omiljeni Zvorničanin Drago rođen je u selu Opravdići, opština Bratunac. Srednju ekonomsku školu završio je u Zvorniku, a Ekonomski fakultet u Beogradu.
Nakon diplomiranja vraća se u opštinu Bratunac gdje se zapošljava u transportnom preduzeću “Vihor”. Radio je i u Srednjoj ekonomskoj školi u Srebrenici, preduzeću drvne industrije “Šipad – Birač” u Vlasenici kao član Poslovodnog odbora, a potom u Razvojnoj banci odakle je otišao u penziju.
Honorarno se bavi novinarstvom od 1976. godine kao dopisnik lista “Oslobođenje” iz Sarajeva, kasnije i dopisnik “Fronta slobode” iz Tuzle i lista “Naši dani” iz Sarajeva.
Zbog uništenog porodičnog imanja u Kravici na Božić 1993. godine u poslednjem ratu, primoran je da dođe da živi u Zvornik gdje je radio u Razvojnoj banci kao diplomirani ekonomista, ali i nastavio da se bavi novinarstvom.
Odmah 1994. godine postaje stalni dopisnik lista “Glas Srpske” iz Banjaluke, uporedo sarađuje sa Radio-televizijom Zvornik i listom “Srpski glas”.
U Vojsci Republike Srpske angažovan je kao novinar u listu Drinskog korpusa “Drinski”. Nakon rata sarađuje sa radio “Osvitom” u Zvorniku, radio “Podrinjem” iz Loznice i Radio televizijom Republike Srpske. Sarađivao je i se listom “Sim sport” iz Bijeljine i nagrađen Plaketom ovog lista.
Za ukupan doprinos u novinarstvu dobitnik je “Srebrne plakete “Stanko Nikolić, opštinskog priznanja koje se dodjeljuje povodom Dana opštine Zvornik.
Za razvoj sporta u Zvorniku Plaketom mu se zahvalio i Tekvondo klub “Srpski soko”.
Pored listova u Zvorniku i Republici Srpskoj stalni je dopisnik listova “Večernje novosti” i “Sport” iz Beograda i lista “Glas Srpske” iz Banjaluke.